Dom za starije osobe Maksimir

Jagna Pogačnik

Dom za starije osobe Maksimir

Književna kritičarka i prevoditeljica, rođena 1969. u Zagrebu. Diplomirala kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Od 2000. godine djeluje kao samostalna književna kritičarka i prevoditeljica.

Književne kritike, eseje i rasprave objavljuje od 1989. u brojnim novinama i časopisima, te na Hrvatskom radiju. Od 2000. do 2003. bila je stalna književna kritičarka emisije «Knjižnica» na Hrvatskoj televiziji. Uređivala je časopise za književnost «Rijek» i «Zor». Autorica je dvadesetak predgovora i pogovora za knjige suvremenih hrvatskih prozaika. Od 2000. godine književna je kritičarka «Jutarnjeg lista», gdje prati domaću proznu produkciju. Objavila je više izbora i antologija hrvatske suvremene proze, a zajedno s Milovanom Tatarinom autorica je čitanke za 5. razred osnovne škole «Pssst! Knjige govore» (2003). Od 2007., zajedno s Jadrankom Pintarić, moderatorica je kulturoloških tribina Hrvatskog društva pisaca «Grički dijalog». Od 2009. urednica biblioteke konTEKST.

Prevodi sa slovenskog jezika. Članica je Društva hrvatskih pisaca, Hrvatskog društva književnih prevoditelja, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Matice hrvatske.

Jagna o projektu:

U sklopu projekta „Nikad nije kasno“  s radošću sam prihvatila vođenje radionice čitanja u Domu za starije osobe „Maksimir“. Iskustva koja imam s vođenjem radionica čitanja i književne kritike u Centru za kreativno pisanje nastojala sam prilagoditi novoj skupini polaznika starije dobi, s ciljem poticanja čitanja, kreativnosti i razgovora o pročitanim knjigama. Grupa kojoj sam voditeljica pokazala se vrlo aktivnom; uglavnom je riječ o polaznicima koji su već na prvom susretu iskazali velik interes za čitanje tijekom čitavog života, te potrebu za ovakvim, strukturiranim i osmišljenim radionicama. Knjige su na početku bile prilagođene polaznicima, odnosno temama koje bi ih mogle zanimati i s kojima bi se na neki način, kao čitatelji i kao ljudi, mogli poistovjetiti.  Stoga smo se bavili „Pohvalom starosti“ Pavla Pavličića i „Tajnim dnevnikom Hendrika Groena (83 godine i ¼)“. Knjige su bile polazište za inspirativne razgovore o tematici i stilu pročitanog teksta, ali i promišljanja koja se tiču osobnog iskustva polaznika. Zbog velikog interesa polaznika za autobiografsku, dnevničku i ispovjednu prozu, ‘popis lektire’ proširili smo pričama Slavenke Drakulić („Nevidljiva žena“), Julijane Matanović („Zašto sam vam lagala“), Gorana Tribusona („Trava i korov“), Pavla Pavličića („Šapudl“). U sklopu radionice polaznici su se i susreli sa spisateljima Pavlom Pavličić i Julijanom Matanović s kojima su razgovarali o brojnim temama. Također, pročitani predlošci potakli su polaznike da se i sami ohrabre i pročitaju vlastite tekstove koji su tako na radionici imali svoje premijerno čitanje – autobiografske zapise, memoarske zapise i poeziju. Radionica se polako i sigurno pretvorila u ugodan tjedni susret na kojem se puno čitalo, razgovaralo i iznosilo vlastito mišljenje o temama na koje smo naišli u pročitanim knjigama, a mogu se projicirati i na njihovu svakodnevicu. Radionica mi je pokazala kako je razgovor o knjigama često mnogo uspješniji i zanimljiviji izvan strogo profesionalnih krugova, te kako polaznici starije dobi svojim iskustvom i kreativnošću bitno nadograđuju (pa i mijenjaju) uvriježena mišljenja o nekim književnim naslovima. Nadam se da je i njima bilo ugodno i inspirativno, kao i meni. Ovo je svakako jedno od najemotivnijih iskustava koje sam doživjela vezano uz čitanje knjiga i poticanje istog.